U potpunosti prenesimo tekst Samira Sufija, kustosa Centra za kulturu Tuzla, sa otvorenja izložbe.
Izlagači: Amer Hadžić, Denis Haračić, Eldina Kožljak, Maja Hodžić, Muhamed Kafedžić i Olivera Šipka Basta. Fokus izložbe je stavljen na slikarstvo i grafiku, kroz individualne izraze koji progovaraju o savremenim pitanjima identiteta, prostora, naslijeđa i imaginacije. Ovo je redovna godišnja izložba aktivnih članova udruženja, a posjeta Tuzli je jedna u nizu destinacija nakon promotivnog predstavljanja sarajevskoj publici.
Amer Hadžić, ovo je njegovo treće predstavljanje tuzlanskoj publici. Ovom prilikom treba pomenuti i prethodne dvije izložbe kao dio prirodnog slijeda događaja, geneza, koja pridonosi boljem razumijevanje vizuelno stilskih elemenata večerašnje postavke. Prvi put u Tuzli izlaže 2019. godine sa kolegom Hasanom Čakarom „Izložba grafičkih listova”, radovi u čijem su fokusu evidentno teme bogatog bosanskohercegovačkog nasljeđa i tredicije. Pored prikaza bosanske kuće, umjetnik se predstavio i sa nekoliko grafičkih listova na kojima su prikazani javni objekti od kulturno-historijskog značaja za grad Sarajevo ali i Bosnu i Hercegtovinu. Veliki dio radova je bio predstavljen u noćnom ambijentu što je kod prisutne publike izazvalo posebnu zainteresovanost. Pomenuti radovi su odisali atmosferom mističnosti, spokoja i tišine, a predstava mjesečeve svjetlosti na objektima je dodatno pojačavala taj osjećaj. Druga izložba iz 2022. godine „Slike, grafike i objekti”, grupe autora (A. Mujkić, S. Pezić i A. Hadžić), donosi i nekoliko promjena u vizuelno stilskom radu Hadžića. Prije svega autor mijenja tehniku – prelazi na slikarstvo, zatim, drastično povećava format svojih djela, te iz širokog plana prelazi na krupni plan. Ovoga puta fokus je isključivo na bosanskoj kući ali i vizurama i elementima koje se mogu vezati za pojmove tradicionalnog urbanog bosanskog dvorišta. Autor se poigrava vizurama propitujući odnos između javnog i privatnog prostora te prisustvo/odsustvo imaginarnih ili stvarnih granica između pomenutih prostora. U tom period nastaje slika koja će postati sinonim ne samo ove izložbe već cijelog ovog opusa – prikaz detalja bosanske kuće sa doksatom. Ta slika je personifikacija čovjeka, njegov oronuli portret, sinonim ne tako davno prošlog vremena, kada je život bio znatno sporiji i kada su porodica, kuća i dobri komšijski odnosi bili moralni stub odrastanja mladog čovjeka.
Od tada, apstraktni pojam „prostor” postaju prepoznatljiv Hadžićev izraz.
Nova serija radova donosi potpuno odsustvo prikaza kuće, ali i drugih elemenata koji su vezani za taj pojam. Kreirajući imaginarni prostor, bez pomenutih odrednica, autor svjesno posmatrača dovodi u dilemu. Ako je iza zida „privatni prostor“ kao simbol sigurnog mjesta, zašto nema kuće i svih onih elemenata koji nose pojam o kući kao utočištu, skloništu, ognjištu, toplini…; a ako je taj prostor sa ove strane zida, u očima posmatrača, zašto je tamo tako plavo nebo i otkuda sve te poruke i grafiti slučajnih prolaznika unutar zidina dvorišta.
Kada se iz „centra“ zbivanja izbace stvarni heroji današnjice, heroji koji su svoj život posvetili čovjeku i za dobrobit čovjeka, heroji iz svih sfera života, ostaje upražnjeno mjesto. To mjesto su popunili izmišljeni heroji i super junaci naučne fantastike. Oni postaju uzor za divljenje milionima mladih širom planete. Planeta je postala globalno selo. U Hadžićevim radovima evidentno je prisustvo interakcije lika i pozadine, često u suprotnosti, sarkazmu, šali i sl. Zid postaje mjesto naracije i komunikacije u imaginarnom prostoru, poput slike „Reci 8“, 110 x 110 cm, gdje je prikaz zida zauzeo donju polovinu formata, dok se na zidu među brojnim grafitima i crtežima nalazi poruka „bez ograničenja“ (No Limits) i „Sm:)e“. U novoj seriji radova Hadžić se nedvosmisleno kritički postavlja prema svim nadolazećim elemenata koji u svojoj pojavnosti poništavaju lokalnu baštinu, tradiciju, specifičnosti, jednom rječju genius loci. Možda su i grafički listovi iz 2019. sa prikazanim motivima u noćnom ambijentu bile rezultat podsvjesnih strahova od nadolazećeg sumraka globalnih promjena.
Denis Haračić se u svojim radovima već duže vrijeme bavi unutrašnjim previranjima pojedinca te psihološkim posljedicama (ljudskoj podsvijesti). Predstavljeni radovi su nastavak nekoliko velikih tematskih cjelina i ciklusa… Večeras je predstavljeno i nekoliko radova iz ciklusa „Ogledala“, u kojima se umjetnik bavi odnosom portreta (u ovom slučaju autoportret) i njegove refleksije. Svaki novi dan donosi novo raspoloženje i novu refleksiju…, te radovi iz ciklusa „Reeject“, gdje se autor bavi unutrašnjim previranjima pojedinca. Između ostalog referira se i na položaj umjetnika te tematizira njihovu odbačenost i neprilagođenost… Pored toga, tematizira i niz drugih pitanja poput sredinu u kojoj umjetnik djeluje, položaj umjetnika u takvoj sredini te, okolnosti koje su dovele do takvog stanja. Paralelno s tim, bavi se i negativnim emocijama kao posljedicom takvog stanja.
Fokus Haračićevih radova je na pojedincu a umjetnik osobe predstavlja u nizu slojeva, kombinirajući siluete i konture, dočaravajući tako kompleksnost i slojevitost problema. Kako sam autor kaže, pokušavam ih rasčlaniti, secirati i analizirati. Primjera toga je grafika pod nazivom „Envy“ /zavist/, na kojoj su pored pomenutih slojeva prikazane i crne ruke koje obavijaju ljudsko srce, razarajući tako dušu i tkiva. Autor upozorava da negativne emocije podjednako razaraju i davatelja i primatelja takvih emocije. Sa ovom serijom radova autor otvara još jedno poglavlje – On prepoznaje obrasce ponašanja modernog čovjeka a to je – da Mi danas živimom u svijetu igranja uloga, u svijetu dodvoravanja, glumatanja, pretvaranja… Svijet u kojem pojedinac mijenja uloge poput maski na licu – sve po potrebi – po potrebi je „lovac“ (grafika „Hanter“); po potrebi žrtva. Autor prepoznaje takve pojave – pojedince sa više karaktera, višestruke ličnosti, kad-kad poremećenih identiteta, razotkriva ih, ali ne samo u svrhu opominjanja, već i poziva u pomoć. S toga, Haračić poručuje: Spašen pojedinac znači ozdravljenje društva (pojedinac, porodica, okolina, društvo…).2022. godine Denis Haračić je dobitnik velike diplome za crtež na 18. INTERBIFEP-u
U grafikama Eldina Kožljak, evidentna je fascinacija morem, vodom i vodenim bićima, što je rezultiralo serijom grafika u monotipiji – tehnici koja zahtijeva relativno brzo djelovanje umjetnice. Radovi su nastali u nekoliko poteza, takoreći iz „ruke“, u jednom dahu. Motivi radova otkrivaju mladalački duh umjetnice – more nosi duboku simboliku prostranstva i bespuća, širine i slobode, te neistražene svijetove od plavih laguna do tamnih dubina. Predstavljajući bogati podvodni ekosistem autorica upozorava na nužnost očuvanja ove podvodne harmonije od negativnih vanjskih uticaja – od uticaja čovjeka.
Eldina Kožljak je do sada učestvovala na dva INTERBIFEP-a, 2022. i 2024.
Maja Hodžić – u svojim grafikama preispituje stanje sna, motiv koji se kao tema javlja u svim ljudskim epohama – u umjetnosti, mitologiji, bajkama… Prizor usnule djevojke otkriva njenu ranjivost i čednost. Meki pastelni tonovi i melanholična atmosfera dodatno nadopunjuju intimu ambijenta. Poput motiva šumskih nimfi, lijepih čuvarica prirode iz grčkih mitologija, Majine grafike su protkane fragmentima biljnih ornamenata. U svojim linorezima ona propituje stanje izmemđu dva svijeta – svijeta stvarnosti i svijeta snova – stanje u kojem proživljavamo doživljenu iskustvo.
Muhamed Kafedžić – spaja estetiku japanskog ukiyo stila s jezikom pop arta. Najintimniji aspekt njegovih slike je njihov narativ – koji je postavljen u novi kontekst, često lokalni – pejsaži su često bosanski, portreti su autorove prijateljice i poznanioci, a specifični detalji nose novu adaptaciju djela. Dobar primjer za to je slika „Djevojke piju”, poliptih od šest jednakih dijelova, na kojem je predstavljeno šest djevojaka koje se zabavaljaju. Slika je izuzetno bogata detaljima tipičnim za japansku arhitekturu i estetiku. Kafedžić daje novu interpretaciju djelu – Prizor zabave je smješta na lokalitet Japodskih otoka na rijeci Uni; ili slika pod nazivom „Neko svira saz”, kako sam naziv govori umjesto tradicionalnog japanskog instrumenta „šamisen“ (shamisen), djevojka svira saz, dok je ženski kimono ukrašen detaljima ornamenata ćilima. Specifični detalji Kafedžićevih slika otkrivaju i druge lokalitete gdje je umjetnik proveo kraći vremenski period. Npr. kimonu samuraja je ukrašen simbolom Američke hip-hop grupe Wu-Tang Clan; dok se na slici „Pođi samonom“ na ženskom kimonu pored mnogih detalja prikazan i simbol batman-a. Kako sam umjetnik kaže: „Moje slikarstvo je alternativa originalu i u većini slučajeva je alternativni original.“
Apstraktni i simbolični grafički radovi Olivere Šipke Basta, inspirisani su vlastitim okruženjem ili dešavanjima. Vizuelne podražaje iz okruženja analizira, razrađuje, definira i svodi na likovni znak. Kodirani sadržaj nosi višeslojnu simboliku koja se može isčitavati na više razina. Amorfni oblici, prstenovi i krugovi (ovdje prije svega mislim na grafiku pod nazivom “Pozdrav suncu”), mogu biti nebesko tijelo, ali se ovi simboli mogu isčitavati i kao ćelija, ili kapljica u kojoj nastaje novi život, i kao detalj univerzuma/vaseljene – poput zakona kosmosa unutar ljuske jajeta. Poseban segment Oliverinog rada je ručno pravljen papir pri čemu veliku pažnju povećuje njegovoj teksturi koju nastoji postaviti u korelaciji sa grafičkim motivima. Ovo je dugotrajan proces koji zahtijeva mnogo rada, istraživanja i strpljenja da bi se dobio krajnji rezultat.