Izložbeni prostor u podrumu Minoritske crkve, Maribor, Slovenija
02.04.2026.
18:00 Otvorenje izložbe
16:30 Simpozij: Upoznaj umjetnika i izbriši granicu
Izložba je otvorena do 23.04.2026.
U organizaciji:
Udruženja Hiša! za ljude i prostore (Maribor, Slovenija) i Udruženja za promociju kulture i umjetnosti – Arka (Sarajevo, Bosna i Hercegovina).
Konstrukcija granica: Između potpisa i brisanja
Maja Pegan
Voditeljica projekta Hiša! Udruženje za ljude i prostore, umjetnica
03.03.2026. Maribor
Granice se na prvi pogled čine jednostavnim: linija na karti, rub grada, prag kuće, ograda između „mojeg“ i „tvojeg“. Ali u stvarnosti su granice mekše, neuhvatljivije i mnogo ličnije. Nastaju u jeziku, u navikama, u načinu na koji nekoga pogledamo ili prečujemo. Usijecaju se u svakodnevicu kroz pravila i obrasce, kroz priče koje se ponavljaju dok im ne povjerujemo. Ponekad ih postavljamo sami jer želimo red, sigurnost, pripadnost. Drugi put se nađemo unutar granica koje nismo izabrali: naslijeđenih, nametnutih, historijskih, tihih.
Ako osluhnemo kako se svijet pokazuje u neposrednom iskustvu – u našem „svijetu-života“ – primjećujemo da nam sam život ne dolazi u pretincima. Doživljavamo ga kao tok i kao horizont: ulazimo u njega tijelom, dahom, pažnjom. Granica postaje istinski opipljiva tek kada udarimo u nju: kada se prostor suzi, kada nas nešto zaustavi, stegne, izgura; kada se uobičajeno iznenada pretvori u „ne smiješ“, „ne možeš“, „to nije za tebe“. Tada granica nije ideja, već događaj. Ali istovremeno nas upravo doživljaj uči i suprotnom: da granice mogu popustiti. Da ih ponekad nadilazimo i prije nego što ih znamo imenovati – pomakom pogleda, promjenom ritma, mrvicom hrabrosti, blizinom.
Izložba Konstrukcija granica: između potpisa i brisanja ulazi upravo u taj prostor napetosti. Potpis ostavlja trag – on kaže: ovdje sam, pripadam, ovo je moj jezik, moje sjećanje, moje lice. Brisanje, pak, može značiti nasilje: odsijecanje korijena, utišavanje jezika, poravnavanje razlika, uklanjanje čovjeka iz priče. Ali brisanje može biti i čin oslobađanja: odljepljivanje naljepnice, istupanje iz uloge, odbacivanje krutog okvira koji ne dopušta disanje. Izložba ne nudi jedan odgovor; radije otvara prostor u kojem se vidi koliko brzo se isti čin može tumačiti kao zaštita ili kao zatvor, kao identitet ili kao nadzor.
Posebno jasno se to pokazuje tamo gdje se granice dotiču etnografije i kulturnog identiteta. Identitet se često razumije kao nešto čvrsto, uklesano, „naše“. Ali kada ga osluhnemo izbliza, čujemo da je sastavljen od prijelaza: od dijalekata i prevoda, iz miješanih porodičnih priča, iz mjesta koja nosimo u tijelu iako smo ih davno napustili. Etnografsko nije samo ono što treba „sačuvati“; to je i ono što se mijenja, što prelazi iz ruke u ruku, s generacije na generaciju, s jezika na jezik. Granica je tu ponekad rana, a ponekad šav: nešto što boli, ali i nešto što drži na okupu. I upravo u tim šavovima rađaju se povezivanja – ne kao brisanje razlika, već kao mogućnost da razlike ne znače odmah razdor.
Izložba je zato i izložba o zajedničkom prostoru: o tome kako se susrećemo u različitosti. O tome kako se kulturni identiteti ne zatvaraju nužno u sebe, već se mogu otvoriti jedni drugima – kroz slušanje, rad, saradnju, kroz umjetnički jezik koji zna biti istovremeno intiman i javan. Ovdje se granice ne obrađuju kao apstraktna tema, već kao nešto što se događa među ljudima: u pričama, u sjećanjima, u predmetima i znakovima, u svjetlosti i sjenci, u pokretima ruku i digitalnim otiscima. I budući da se granice prvo osjete (a tek potom objašnjavaju), umjetnost ovdje djeluje kao prostor u kojem je moguće uhvatiti iskustvo, okrenuti ga, otvoriti ga – bez potrebe da ga odmah konačno zatvorimo u definiciju.
Važan dio ovog prelaženja događa se već u načinu na koji se autorice predstavljaju. Svaka govori svojim, za nju karakterističnim stilom. Umjesto akademske krutosti koja često poravna glasove, ovdje se svjesno dopušta da jezik ostane živ, raznolik, na mjestima ličniji, drugdje zgušnjeniji, treći put razigraniji ili tehnološki precizniji. I to je brisanje granica: između „službenog“ i „ispovjednog“, između teorije i iskustva, između umjetničkog djela i ljudskog glasa koji stoji iza njega. Zbog toga izložba djeluje još interdisciplinarnije – ne samo po medijima, već po načinima na koji se uopće može dijeliti značenje.
Saradnja udruženja Hiša! i Arka dodatno učvršćuje taj duh: kao praksa prijelaza i povezivanja, kao insistiranje na tome da se granice mogu pomicati. Fizičke i simboličke. Nacionalne i jezičke. Disciplinske i emocionalne. Njihov rad podsjeća da kultura nije vitrina, već živ proces – i da je zajednica nešto što nastaje kada dopustimo sebi da budemo porozni: kada pustimo da nas drugi dotakne, a da pri tome ne moramo izgubiti sebe.
Konstrukcija granica: između potpisa i brisanja je stoga istovremeno krik protiv ograničenja i poziv na pažljiviji pogled. Gdje je granica, tu je i mogućnost dodira. Gdje je rub, tu je i prijelaz. I gdje je potpis, tu je i odgovornost: da priče ne siječemo na jednostavne polovine, već da ih ostavimo onakvima kakve zaista jesu – isprepletene, višejezične, višeslojne. Onakve kakav je i sam život.
Borders’R’Us
Muhamed Kafedžić
Koordinator / Razvoj projekata i projektnih aktivnosti, Udruženje za promociju kulture i umjetnosti – Arka, umjetnik
26.02.2026. Sarajevo
O granicama u meni
Cijeli moj život obilježen je pomicanjem granica. Rođen sam 1977. godine u Zenici, u onom sistemu iz kojeg nosim osjećaj sigurnosti kakav sam kasnije osjetio još samo tokom boravka u Japanu. Iako smo bili ograničeni granicama država i pokrajina, taj nas obruč tada nije gušio onako kako je to bio običaj u zemljama iza „gvozdene zavjese“. Tek kasnije, kroz susrete s ljudima iz Mađarske, Rumunije ili Čehoslovačke, spoznao sam da je moja Jugoslavija za njih bila ono što je za mene predstavljao „slobodni“ Zapad.
Devedesete su te nevidljive linije učinile brutalno prisutnim. Granice su se suzile na svega nekoliko kilometara oko mog grada, a prostor se više nije mjerio udaljenošću, već preprekama i kontrolnim tačkama. Rat je granicu pretvorio u fizički opipljivo, traumatično iskustvo. Mir koji je uslijedio donio je nove linije razdvajanja: entitetske i kantonalne. U tom vakuumu između sistema, život u Bosni i Hercegovini postao je mjesto neprestanih pregovora između lokalnog iskustva i međunarodnih struktura. Upravo mi je taj period omogućio studij u Sarajevu i početak oblikovanja sopstvenog umjetničkog puta.
Danas su kontrasti još očigledniji. Iako moja porodica ima privilegiju da mjesecima živi u Tokiju ili SAD-u, naša svakodnevica pokazuje koliko su granice Bosne i Hercegovine još uvijek čvrste. Taj paradoks je najočitiji u logistici umjetničkog rada: naš voz ne vozi za Berlin, s teškoćom prelazi čak i entitetske linije, a izvoz slika i dalje znači borbu s administracijom i dozvolama. Živimo u državi izvan granica EU, koja je u administrativnom smislu još uvijek jedna od posljednjih kolonija Evrope.
U umjetnost su me uveli strip i crtani film, a slikarstvu se u potpunosti posvećujem od 2012. godine. Moje istraživanje japanske estetike i ukiyo-e grafike otvorilo mi je drugačiji pogled na historiju umjetnosti, prvenstveno u kontekstu aproprijacije i utjecaja na evropsku modernu. Interes za Japan nije bio samo teoretski; nastao je iz pop-kulture koja je oblikovala moju generaciju. Taj imaginarijum je dugo djelovao kao moja „sigurna zona“ – prostor estetske distance iz kojeg sam mogao posmatrati sopstvena iskustva. Iz tog spoja ličnih iskustava, popularne kulture i teorije oblikovao se moj slikarski jezik koji danas preispituje granice i traži načine za njihovo proširenje.
O granicama u Arki
Udruženje Arka osnovali su 2011. godine studenti Odsjeka za grafiku ALU u Sarajevu. Prvobitno je djelovalo sporadično, a 2021. godine, otvaranjem prostora u ulici Logavina, postalo je stabilno mjesto susreta. Arka je danas spoj grafičkog studija i izložbenog prostora, mjesto gdje se umjetnička praksa razvija kroz neposrednu saradnju, a ne kroz krute institucionalne okvire.
Kada sam se 2023. godine pridružio ovoj grupi, naišao sam na autore koji su deceniju ili više mlađi od mene. Iako dijelimo isti prostor djelovanja, naša iskustva granica su različita. Za neke od njih rat je samo udaljena historijska činjenica, dok je za mene dio odrastanja. Oni su odrasli uz internet i digitalne alate koji prirodno brišu granice komunikacije. Upravo je ta generacijska raznolikost snaga Arke.
Granice o kojima ovdje govorimo nisu samo geografske. One su i generacijske, institucionalne i estetske. Arka nastaje na mjestu gdje se te granice preispituju – kroz razmjenu znanja i otvorenost. Naš susret s kolegama u Mariboru je nastavak tog procesa. To su „zone prijelaza“ u kojima granice ne nestaju, ali postaju vidljive kao prostor komunikacije i mogućnosti. Rad Arke ne briše razlike; on ih koristi kao osnovu za nova povezivanja, čime linije razdvajanja pretvara u mjesta iskrenog susreta.
Umjetnici:
Olivera Basta (BiH)
(1986, Banja Luka) diplomirala je grafiku i magistrirala slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, gdje trenutno završava i drugi master studij iz grafike. Ostvarila je 16 samostalnih i preko 180 grupnih izložbi širom svijeta, za što je višestruko nagrađivana. Njeni radovi, prvenstveno drvorezi i linorezi velikog formata, istražuju apstrakciju, simbolizam i mističnu prošlost lokalne tradicije. Arki se pridružila 2025. godine kao istaknuta grafičarka koja pomjera granice medija.
https://www.instagram.com/oliverasipka
Fulvia Grbac (Slo)
(1968, Kopar) je akademska slikarka i profesorica umjetnosti s tridesetogodišnjim iskustvom. Diplomirala je na Likovnoj akademiji u Veneciji 1991. godine, a grafičko znanje usavršavala je u Ljubljani, Italiji i Engleskoj. Kao pripadnica italijanske manjine u Sloveniji, aktivno promoviše italijansku kulturu kroz različite institucije i umjetničke projekte. Izlaže širom regije, a u posljednje vrijeme bavi se tehnikom kamišibaja te vodi grafički atelje kluba Folart u Izoli. Živi i stvara na relaciji Istra – Trst.
poliptih (panel 1) 35x35cm
poliptih (panel 8) 35x35cm
Denis Haračić (BiH)
(1991, Travnik) magistar je grafike i uposlenik Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Kroz psihološke portrete istražuje teme individualnog identiteta i emocionalne srži čovjeka, koristeći se crtežom, grafikom i digitalnom umjetnošću. Dobitnik je nagrade Collegium Artisticum za grafiku, a njegovi radovi nalaze se u kolekcijama „Museum of Now“ u Berlinu i „Contemporary Bosnia“ u New Yorku. Njegov pristup je progresivan i multimedijalan, često prožet estetikom tamne figuracije.
https://www.instagram.com/denisharacic
Amer Hadžić (BiH)
(1987, Sarajevo) magistar je grafike i uposlenik Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Njegov rad spaja klasične grafičke medije s elementima ulične umjetnosti i pop-arta, istražujući arhitektonsko naslijeđe bosanske kuće u savremenom kontekstu. Izlagao je na brojnim međunarodnim manifestacijama od Japana do Meksika, a 2024. godine izabran je za člana Internacionalne akademije nauka i umjetnosti BiH. Osnivač je i predsjednik Udruženje za promociju kulture i umjetnosti – Arka u Sarajevu.
Maja Hodžić (BiH)
(2000, Sarajevo) magistrirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2025. godine u klasi prof. Amele Hadžimejlić. Dobitnica je Srebrene značke Univerziteta u Sarajevu i nagrade za rad „Spavač“ na XXII Bijenalu studentske grafike Srbije. Njen umjetnički izraz karakteriše istraživanje forme kroz linorez, fokusirajući se na atmosferu sna, introspekciju i suptilna unutrašnja stanja. Najmlađa je članica udruženja Arka i aktivno izlaže širom regije.
Muhamed Kafedžić (BiH)
(1977, Zenica) magistar je slikarstva i vizuelni umjetnik s bogatim međunarodnim iskustvom u oblasti slikarstva, street-arta, ilustracije i animacije. Njegov rad povezuje elemente ukiyo-e tradicije, pop-arta i savremene kritičke prakse; te istražujuće teme sjećanja i društvenog angažmana. Dobitnik je nagrade Collegium Artisticum te je izlagao u Evropi, SAD-u i Japanu. Djeluje kao volonter koordinator udruženja Arka, te član tima Peace Education Hub-a u Sarajevu.
(feat. RanXerox as ODB), acrylic on canvas, 90x70cm, 2025.
Eldina Kožljak (BiH)
(1997, Sarajevo) student master studija iz grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Njen umjetnički rad zasniva se na eksperimentalnim prikazima morskog svijeta i istraživanju ljudske psihologije kroz vizuelne metafore. Koristi eklektičan pristup grafičkim problemima, vješto spajajući tradicionalne tehnike sa savremenim, nerijetko eskepističkim rješenjima. Osim umjetničke karijere, aktivno djeluje kao likovna edukatorica i profesorica, vodeći programe kreativnog izražavanja za djecu i odrasle u Arka – Art & Education Center, Sarajevo.
Nina Medved (Slo)
Pjesnikinja je, fotografkinja i prevoditeljica, diplomirana komparativistkinja i francuskinja. Kao pobjednica festivala Urška objavila je nagrađivani pjesnički prvijenac „Drseči svet“ (2020), koji je preveden na njemački jezik. Dobitnica je povelje Pont za perspektivne književne stvaraoce te Bronzanog grba Grada Maribora za doprinos kulturi. Osnivačica je zavoda Dve luni, bavi se mentorisanjem mladih književnih glasova i zaposlena je u Mariborskoj biblioteci.
Monika Pocrnjić (Slo)
Monitronica je intermedijska umjetnica koja djeluje na sjecištu vizuelne umjetnosti i savremene tehnologije. Razvija interaktivne sisteme i kolaborativne projekte kroz koje istražuje odnos između ljudske gestacije i algoritma. Tehnologiju posmatra kao čulno, kritičko i zajedničko iskustvo, preispitujući ulogu mašina u modernom društvu. Njen rad fokusiran je na inovativne forme izražavanja i društveni angažman kroz digitalne medije i participativne procese.
instalacija (interaktivni elektronski objekt, CO2 senzor, OLED zaslon, mikrokrmilnik, povečevalnik zaslona), 2021.-
2026. Colab: Medved/Pocrnjić
Maja Pegan (Slo)
Magistrica je umjetnosti (Gray’s School of Art, Škotska) s bogatom međunarodnom karijerom. Specijalizirana je za grafiku i prostorne instalacije, a svoje radove redovno predstavlja u Njemačkoj, Indiji, Francuskoj i Španiji. Dobitnica je stipendije Fondacije Ténot (UNESCO Camac) i nagrade na bijenalu BIO 50, dok je njen rad predstavljao Sloveniju na EXPO 2020 u Dubaiju. Njena istraživanja fokusirana su na svjetlosnu umjetnost, kolektivno sjećanje i identitet u javnom prostoru kroz zajedničke umjetničke prakse.
Slađana Matić Trstenjak (Slo/BiH)
(1985, BiH) magistrirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu 2010. godine u klasi prof. Antuna Borisa Švaljeka. Tokom dosadašnje karijere ostvarila je više od četrdeset samostalnih i preko dvije stotine grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je prestižne nagrade Prix Le Quotidien de l’Art na Salonu Réalités Nouvelles u Parizu 2023. godine. Živi i radi u Mariboru kao istaknuta samostalna umjetnica u kulturi.
This work was produced with the financial assistance of the European Union. The views expressed herein can in no way be taken to reflect the official opinion of the European Union.